U ovom blog postu istražit ćemo može li telemedicina zaista biti održivo rješenje u zemljama u razvoju s neadekvatnom medicinskom infrastrukturom, ispitujući i njezin potencijal i izazove s kojima se suočava.
Zašto je telemedicina prijeko potrebna u zemljama u razvoju
Mnoge razvijene zemlje ulaze u društvo koje stari. Iako tome doprinose različiti čimbenici, napredak u medicini doveo je do stalnog povećanja očekivanog životnog vijeka, što je zauzvrat potaknulo brzi napredak u zdravstvenim sustavima. Jedan takav napredak je sustav telemedicine. Telemedicina se odnosi na sve medicinske aktivnosti koje se provode korištenjem informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) i kategorizira se u dvije vrste: konzultacije liječnika s liječnikom i konzultacije liječnika s pacijentom. Tijekom posljednjih pola stoljeća, revolucionarni napredak u informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji i akumulacija medicinskih podataka doveli su do značajnih promjena u ljudskom zdravlju i zdravstvenom okruženju. Posebno, razvoj telemedicinske tehnologije igra ključnu ulogu u dostupnosti zdravstvenih usluga ne samo u razvijenim zemljama već i diljem svijeta.
Međutim, situacija je drugačija u zemljama u razvoju (onima s niskim ocjenama UN-ovog indeksa ljudskog razvoja (HDI). U tim zemljama postoje značajne regionalne razlike u medicinskom osoblju, a zbog neravnomjerne raspodjele medicinskih ustanova, pacijenti se često suočavaju s poteškoćama čak i pri posjetu bolnicama ili drugim medicinskim ustanovama kako bi posjetili liječnika. U takvim okolnostima mnogi pacijenti koji se razbole umiru jer ne mogu dobiti pravovremeno liječenje. Posebno u slučaju zaraznih bolesti, nedostatak odgovarajućeg odgovora može dovesti do teških posljedica. Na primjer, izbijanje virusa ebole u zapadnoj Africi 2014. godine rezultiralo je brojnim žrtvama zbog nedostatka odgovarajuće dijagnoze i liječenja. Da je u tim zemljama u razvoju uveden sustav telemedicine, mnogi životi mogli su se spasiti brzom dijagnozom i liječenjem.
Potreba za telemedicinom i njen potencijal
U razvijenim zemljama telemedicina je već široko prihvaćena, a pacijenti od nje ostvaruju značajne koristi. Primjerice, prema Američkom udruženju za telemedicinu, telemedicina smanjuje vremenski i financijski teret povezan s putovanjima i za pacijente i za pružatelje zdravstvene skrbi, a medicinski stručnjaci je aktivno koriste za dijagnosticiranje pacijenata i liječenje onih kojima je potrebna dugotrajna skrb. Odjel za zdravstvene tehnologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) razvio je namjenski program (e-HCD) kako bi pomogao zemljama u uspostavljanju sustava pružanja telemedicine. Prema izvješću WHO-a o telemedicini, otprilike 30% zemalja trenutno provodi telemedicinu. Ove statistike pokazuju da se telemedicina postupno širi diljem svijeta i sugeriraju potrebu da i zemlje u razvoju usvoje ovu tehnologiju.
Stvarnost i izazovi u zemljama u razvoju
U zemljama u razvoju, nedostatak čak i osnovne medicinske infrastrukture često otežava uvođenje telemedicine. Međutim, potreba za telemedicinom je još hitnija u tim zemljama. Što je zemlja siromašnija, to su stope učestalosti bolesti i smrtnosti veće u usporedbi s razvijenim zemljama, zbog ozbiljnog nedostatka liječnika i loših zdravstvenih ustanova. Na primjer, pandemija COVID-19 koja je započela krajem 2019. postala je globalni izvor straha i prouzročila je ozbiljnu štetu, posebno u zemljama u razvoju s krhkom medicinskom infrastrukturom. Da je telemedicina bila dostupna tijekom ove krize, mogla se osigurati učinkovita dijagnoza i liječenje, što bi potencijalno smanjilo dodatne infekcije i smrtne slučajeve. Dakle, iako je telemedicina tehnologija koja se može učinkovitije koristiti u zemljama u razvoju, u stvarnosti je često nemoguća bez vanjske pomoći. U zemljama u razvoju realno rješenje bilo bi uspostavljanje telemedicinskih sustava primanjem organske podrške za potreban kapital i resurse od razvijenih zemalja.
Nadalje, provedba telemedicine u zemljama u razvoju zahtijeva prevladavanje raznih izazova. Postoje problemi poput ranjivosti u zaštiti osobnih podataka, rizika od liječničke pogreške, nedostatka standardizacije, tehničkih ograničenja i nekompatibilnosti opreme. Međunarodna suradnja i tehnička podrška ključne su za rješavanje tih problema.
Primjeri implementacije telemedicine u zemljama u razvoju
Telemedicina se već uspješno provodi u nekim zemljama u razvoju. Primjerice, Zaklada Novartis pokrenula je projekt telemedicine u regiji Bonsaaso u Gani u Africi. Iako u regiji Bonsaaso živi otprilike 30 000 ljudi, u funkciji je bilo samo sedam medicinskih ustanova, što je putovanje na velike udaljenosti učinilo neophodnim za stanovnike kako bi primili medicinsku skrb. Međutim, uvođenje telemedicinskog sustava omogućilo je komunikaciju između liječnika i pacijenata preko geografskih barijera, značajno poboljšavajući pristup zdravstvenoj skrbi. Takvi slučajevi pokazuju da telemedicina može igrati ključnu ulogu u rješavanju nejednakosti u zdravstvenoj skrbi i poboljšanju pristupa zdravstvenoj skrbi u zemljama u razvoju.
Zaključak: Budućnost telemedicine
Koristi telemedicine u konačnici ovise o postojanju uspostavljenog sustava. Ali mogu li se telemedicinski sustavi realno lako implementirati u nerazvijenim ili nerazvijenim zemljama? Prvi veliki problem su ogromni troškovi izgradnje infrastrukture za telemedicinu. U zemljama u razvoju ili nerazvijenim zemljama ozbiljno nedostaju skupa oprema i internetska povezivost, što otežava usvajanje tehnologije. Nadalje, stvarnost zdravstvene zaštite u nerazvijenim zemljama može biti takva da je osiguravanje osnovnih sanitarnih čvorova i prehrane hitnije od znanstvenog i tehnološkog napretka.
Stoga bi, umjesto uvođenja naprednih telemedicinskih sustava tipičnih za razvijene zemlje, za nerazvijene zemlje moglo biti realnije uspostaviti jeftine telemedicinske sustave sposobne za osnovnu medicinsku dijagnozu. Za uspostavljanje razumnog telemedicinskog sustava ključno je procijeniti informacijsko-komunikacijsku tehnologiju (IKT) i mrežnu infrastrukturu svake zemlje te prilagoditi sustav njezinim ekonomskim, fizičkim i regionalnim uvjetima. Na primjer, Swinfen Charitable Trust pruža jeftine telemedicinske sustave korištenjem jednostavnih digitalnih kamera i e-pošte kako bi pomogao u dijagnosticiranju pacijenata u nerazvijenim zemljama. Takvi sustavi mogu poslužiti kao rješenje koje smanjuje financijska opterećenja, a istovremeno pruža profesionalne medicinske usluge.
U konačnici, telemedicina može poslužiti kao ključno sredstvo za dramatično poboljšanje zdravstvenih sustava u zemljama u razvoju i rješavanje globalnih nejednakosti u zdravstvu. Nakon što se telemedicina široko usvoji u zemljama u razvoju, pacijenti će moći dobiti jednak pristup zdravstvenoj skrbi bez obzira na zemlju prebivališta, što će značajno doprinijeti napretku globalnog zdravstvenog krajolika.
