U ovom blog postu ispitujemo utjecaj globalnog zatopljenja – koje se ubrzalo od industrijske revolucije – na ekosustave i čovječanstvo te je li odgovor međunarodne zajednice dovoljan.
Globalno zatopljenje odnosi se na fenomen porasta prosječnih temperatura na Zemljinoj površini. Iako se zatopljenje događalo i u prošlosti, pojam "globalno zatopljenje" ovdje se prvenstveno odnosi na zatopljenje uočeno od industrijske revolucije. To je zato što se uzroci prošlog zatopljenja razlikuju od onih uzrokovanih zagrijavanjem nakon industrijske revolucije. Prošlo zatopljenje bio je prirodni fenomen koji je rezultat fluktuacije prosječne godišnje temperature Zemlje u ciklusima od 400 do 500 godina. Nasuprot tome, zatopljenje uočeno od industrijske revolucije uzrokovano je ljudskom aktivnošću: brzi porast upotrebe fosilnih goriva promijenio je klimatski sustav, smanjujući količinu toplinskog zračenja koje izlazi u svemir.
Poznato je da je primarni uzrok globalnog zatopljenja efekt staklenika uzrokovan stakleničkim plinovima. Sunčeva energija usmjerena prema Zemlji prolazi kroz atmosferu, dopire do Zemljine površine, a zatim se ponovno zrači natrag u atmosferu. Ovu zračenu energiju apsorbiraju staklenički plinovi u atmosferi, poput vodene pare i ugljikovog dioksida. Kao rezultat toga, više energije zračene sa Zemljine površine ostaje blizu površine umjesto da izlazi u gornje slojeve atmosfere, uzrokujući porast temperature. Posljedično, kada je izložena istoj količini sunčevog zračenja, temperatura Zemljine površine postaje viša nego što bi bila bez atmosfere. Ovaj fenomen poznat je kao efekt staklenika.
Efekt staklenika lako se može razumjeti usporedbom s plastičnim staklenikom. Plastika koja prekriva staklenik propušta svjetlost, ali blokira toplinu. Toplina koja se stvara kada svjetlost ulazi kroz plastiku i zagrijava unutrašnjost staklenika ne može proći kroz plastiku. Temperatura unutar staklenika nastavlja rasti, a plastika koja prekriva staklenik djeluje na isti način kao i staklenički plinovi. Baš kao što temperatura unutar staklenika raste kako plastika postaje deblja, tako raste i temperatura Zemljine površine kako se povećavaju staklenički plinovi u atmosferi.
Staklenički plinovi koji uzrokuju efekt staklenika uključuju vodenu paru, ugljikov dioksid, metan i CFC-e. Vodena para je voda koja je isparila iz oceana, jezera i Zemljine površine, tako da nema značajan utjecaj na efekt staklenika. Nasuprot tome, staklenički plinovi poput ugljikovog dioksida, metana, CFC-a i dušika imaju izravan utjecaj na efekt staklenika zbog svoje koncentracije. Metan koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva, tropskim šumskim požarima, stočarstvom i širenjem poljoprivrede; CFC-i koji se koriste u rashladnim sredstvima, pesticidima i sredstvima za čišćenje; te dušik iz kemijskih gnojiva, svi su u porastu posljednjih godina, a efekt staklenika uzrokovan tim plinovima također se pojačava. Među njima, ugljikov dioksid ima najveću koncentraciju i najznačajnije doprinosi efektu staklenika.
Globalno zatopljenje uzrokuje abnormalne vremenske pojave, što dovodi do prirodnih katastrofa poput porasta temperature na Arktiku i Antarktiku, povlačenja ledenjaka, poplava, suša i porasta razine mora. Ove prirodne katastrofe imaju velik utjecaj ne samo na okoliš već i na društvo i gospodarstvo. Kako prosječna temperatura Zemlje raste, prirodni ekosustavi se mijenjaju, uključujući ranije cvjetanje drveća, ranije gniježđenje ptica, promjene u staništima kukaca, biljaka i životinja, povećano izbjeljivanje u obalnim područjima i smanjenje bioraznolikosti. Nadalje, kako se učestalost prirodnih katastrofa povećava, broj povezanih smrtnih slučajeva stalno raste. Bolesti usko povezane s klimatskim promjenama - poput malarije, bakterijske dizenterije i tifusa - također su u porastu, što predstavlja prijetnju ljudskom zdravlju. Klimatske promjene uzrokovane globalnim zatopljenjem također mijenjaju ponudu i potražnju na tržištu te negativno utječu na industrijske sektore poput energetike i prometa.
Prema IPCC-u, specijaliziranom istraživačkom tijelu za klimatske promjene, predviđa se da će atmosferske temperature nastaviti rasti tijekom 21. stoljeća, osim ako se ne ulože međunarodni napori za smanjenje koncentracija stakleničkih plinova. Prema Četvrtom izvješću o procjeni IPCC-a, očekuje se da će globalno zatopljenje nastaviti brzinom od približno 0.2 °C po desetljeću tijekom sljedećih 20 godina. To je 210 puta brže od porasta temperature uočenog u posljednjih 100 godina i znatno brže od stope promjene u posljednjih 10 000 godina. Predviđa se da će koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, koje trenutno iznose oko 368 ppm, porasti između 490 i 1,260 ppm tijekom 21. stoljeća, a očekuje se da će rezultirajuća prosječna globalna temperatura porasti za otprilike 1.4 do 5.8 stupnjeva između 1990. i 2100. Nadalje, predviđa se da će prosječna razina mora porasti za 8 do 8.8 cm tijekom 21. stoljeća u usporedbi s razinama iz 1990., što povećava mogućnost da bi nizinska područja, uključujući Južnu Koreju, mogla biti potopljena morskom vodom.
Međunarodna zajednica prepoznaje ozbiljnost globalnog zatopljenja i ulaže napore da ga spriječi. Godine 1985. Svjetska meteorološka organizacija i Program Ujedinjenih naroda za okoliš proglasili su ugljikov dioksid primarni uzrok globalnog zatopljenja, a 1988. osnovan je Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) radi provođenja istraživanja i istraživanja klimatskih promjena. Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, usvojena na konferenciji u Riju 1992. u Brazilu, ima za cilj stabilizirati koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi kako bi se spriječili ekstremni vremenski događaji uzrokovani globalnim zatopljenjem. Na Prvoj konferenciji stranaka (COP 1) održanoj u Berlinu u Njemačkoj 1995. godine prepoznato je da obveze smanjenja prema postojećoj konvenciji nisu dovoljne za sprječavanje globalnog zatopljenja. Slijedom toga, na Trećoj konferenciji stranaka (COP 3) održanoj u Kyotu u Japanu 1997. godine, usvojen je Kyotski protokol, čije su glavne odredbe usmjerene na ciljeve smanjenja za razvijene zemlje nakon 2000. godine. Kyotski protokol je međunarodni sporazum koji nameće pravno obvezujuće obveze za smanjenje stakleničkih plinova, postavljajući specifične ciljeve kako bi se potaknule zemlje diljem svijeta da rade na sprječavanju globalnog zatopljenja.
Južnokorejska vlada također je uspostavila i provela politike za borbu protiv globalnog zagrijavanja. Glavni primjer je sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova. Ovaj sustav koristi tržišne mehanizme kako bi omogućio trgovanje emisijskim dozvolama stakleničkih plinova, omogućujući učinkovito i isplativo postizanje ciljeva smanjenja emisija. Omogućujući emiterima da biraju između ulaganja u mjere smanjenja emisija ili kupnje emisijskih dozvola na temelju cijene ugljika, ovaj sustav nudi veću fleksibilnost u usporedbi s izravnom regulacijom. Osim toga, južnokorejska vlada uvela je Mehanizam čistog razvoja (CDM), sustav u okviru kojeg razvijene zemlje provode projekte smanjenja emisija stakleničkih plinova u zemljama u razvoju i primaju emisijske kredite za rezultate. Osim toga, vlada je uvela i upravlja Sustavom upravljanja ciljevima stakleničkih plinova i energije te propisima o učinkovitosti goriva vozila i emisijama stakleničkih plinova. Također nastoji spriječiti globalno zagrijavanje uspostavom sustava statistike stakleničkih plinova, osposobljavanjem stručnjaka za upravljanje stakleničkim plinovima, provođenjem istraživačko-razvojnih projekata za rješavanje klimatskih promjena i promicanjem kampanja za zeleni način života među građanima.
Stoga većina zemalja diljem svijeta prepoznaje opasnosti globalnog zatopljenja i, kao u slučaju Južne Koreje, ulaže napore na vladinoj razini kako bi ga spriječila. Međutim, sami vladini napori imaju svoja ograničenja u sprječavanju globalnog zatopljenja. Stoga međunarodna zajednica potiče građane diljem svijeta da se zainteresiraju za globalno zatopljenje i pridruže se akcijama za njegovo sprječavanje.
