U ovom blog postu pogledat ćemo neuroznanost koja stoji iza određivanja sjećanja i zašto se ona razlikuju.
Kažu da su ljudi zaboravne životinje. Neka sjećanja su toliko duboko ukorijenjena u nečijem mozgu da nikada ne blijede, dok druga blijede nakon samo nekoliko sati. To je nešto što lako možemo vidjeti u svakodnevnom životu. Na primjer, možda ste nešto zapamtili sve do zadnje minute prije ispita, ali to nestaje iz vašeg uma čim dobijete ispitni list, ili možda imate trivijalno sjećanje od prije mnogo godina koje se niotkuda pojavi. Pamćenje je nepredvidivo i promjenjivo, a ta karakteristika ima ogroman utjecaj na sve aspekte ljudskog života.
Možemo učiti jer se možemo sjećati, a možemo biti ljudi jer se možemo učiti. Pamćenje i učenje su neraskidivo povezani i imaju mnogo veze s našim preživljavanjem. Na primjer, sposobnost pamćenja određenih opasnosti ili vještina potrebnih za preživljavanje važan je alat za održavanje sigurnosti naših života. Ako zamolite ljude da konkretno razmisle o tome kako je to pamtiti, shvatit će da to nije lak zadatak. Netko s književnom maštom mogao bi pomisliti na ladicu u glavi, dok bi netko drugi mogao pomisliti na svoj mozak. Ali osim toga, većina nas bit će ograničena u razumijevanju specifičnih mehanizama pamćenja.
Što je to što ljudima omogućuje pamćenje i zašto se sjećanja razlikuju u roku trajanja? Da bismo razumjeli ova pitanja, prvo moramo pogledati anatomiju mozga i živčanog sustava. Prije nego što se upustimo u mehanizme učenja i pamćenja, vrijedi se prisjetiti nekih jednostavnih bioloških činjenica iz srednje škole. Svi se možemo složiti da su sjećanja pohranjena u mozgu. Budući da je mozak dio našeg središnjeg živčanog sustava, moramo znati o „živčanom sustavu“. Živčani sustav je sustav u tijelu koji je odgovoran za primanje unutarnjih i vanjskih podražaja, prijenos signala, donošenje prosudbi i reagiranje na njih. U tom procesu pamćenje funkcionira tako što obrađuje i pohranjuje informacije putem živčanog sustava.
Strukturne i funkcionalne jedinične stanice koje čine živčani sustav nazivaju se "neuroni", a moglo bi se reći da signali putuju cestama koje se nazivaju neuroni. Na prednjoj strani neurona nalazi se tijelo neuronske stanice, koje je uključeno u metabolizam neurona; tijelo neuronske stanice ima grane koje primaju signale; a stražnji dio neurona ima aksone koji se protežu poput repa. Ova struktura omogućuje signalima brzo i učinkovito putovanje, a kao rezultat toga, ljudi su u stanju pamtiti i pohranjivati širok raspon informacija.
Signali o podražaju putuju u kaskadi, od jednog neurona do drugog. Unutar neurona, električni signali putuju zbog razlika u koncentraciji iona unutar i izvan neurona, ali ovdje je zanimljiv prijenos s neurona na neuron. Razmak između aksona prethodnog neurona (presinaptičkog neurona) i grana sljedećeg neurona (postsinaptičkog neurona) naziva se sinapsa. Proces prijenosa na sinapsi jedan je od ključnih mehanizama za stvaranje pamćenja i ako nije učinkovit, sjećanja mogu brzo nestati ili se iskriviti.
Znanstvenik koji je otkrio mehanizme pamćenja je Eric Richard Kandel, koji je za svoj rad dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Njegovo istraživanje pokazalo je da pamćenje uključuje više od pukog pohranjivanja informacija. Kandel je koristio životinju s jednostavnim neuronskim krugom zvanim morski zec kao testni subjekt kako bi analizirao molekularnu biologiju formiranja pamćenja. Eksperiment je jasno pokazao razliku između kratkoročnog i dugoročnog zadržavanja pamćenja. Iz toga je Kandel shvatio da se učenje i pamćenje mogu ojačati jednostavnim ponavljajućim treningom.
Ukratko, kratkoročno pamćenje je funkcionalna promjena koja uključuje oslobađanje kemikalija, dok je dugoročno pamćenje anatomska promjena u kojoj se mijenja oblik same stanice. Također možemo vidjeti da bi kratkoročno pamćenje postalo dugoročno, isti podražaj se mora ponoviti, baš kao što je rep morskog zeca bio stimuliran mnogo puta. Drugim riječima, znanstveno je dokazano da „ponavljanje“ djeluje. Kada nešto učimo više puta, informacija se pohranjuje u dugoročno pamćenje i zadržava se dugo vremena. To objašnjava zašto je ponavljanje toliko važno prilikom učenja za test ili učenja stranog jezika.
S obzirom na to da dugoročno pamćenje jača broj i strukturu sinapsi, sada možete zamisliti sve složeniju mrežu neurona kada pomislite na pamćenje. Poput stabla s granama koje se šire, naša sjećanja neprestano rastu i mijenjaju se ponavljanjem i stimulacijom. Kao takvo, pamćenje nije samo proces pohrane informacija, već važan fenomen koji pokazuje kako se naša iskustva i znanje razvijaju i jačaju tijekom vremena.
