Sjećanja oblikuju naš identitet i utječu na naše životne izbore. Istražite kako prošla iskustva igraju ulogu u sadašnjosti i budućnosti.
Živimo svoje živote pod hipotekom naših sjećanja. Naša sjećanja oblikovala su naše osobnosti, odnose, način života, navike, jezik i druge bitne elemente naših života. Sjećanje nije samo spremište informacija; ono je ključna komponenta našeg identiteta. Naša prošla iskustva čine nas onim što jesmo danas i oblikuju naše buduće odluke. Na svaku odluku koju donosimo utječu sjećanja koja smo akumulirali u prošlosti, a ti izbori se pak akumuliraju u nova sjećanja koja oblikuju putanju naših života.
Dok idemo naprijed u životu, donosimo važne odluke koristeći svoje sjećanje kao vodič. Kad razmislite o tome, nevjerojatno je kako je sve što smo ikada vidjeli, dodirnuli i osjetili pohranjeno negdje u našim mislima s osjećajem nostalgije. Ta sjećanja nisu samo alat za razmišljanje o prošlosti, već živa baza podataka koja nas i dalje utječe u sadašnjosti. Na primjer, fenomen podsjećanja na određeni trenutak u prošlosti kada osjetimo miris ili čujemo određeni miris ili zvuk primjer je koliko su duboko ukorijenjena naša sjećanja.
Dakle, kako se sjećanja pohranjuju u našem mozgu? Kotrljaju li se po našem mozgu u obliku klikera, kao u animiranom filmu Iznutra prema van, i pohranjuju li se u centrima za dugoročno pamćenje? Zapravo, proces pohranjivanja sjećanja u našem mozgu nije toliko drugačiji. Koristimo sustav pohrane pamćenja koji prelazi iz ultra-kratkoročnog pamćenja u kratkoročno pamćenje pa na dugoročno pamćenje. Dok pozdravljamo Pixarovu kreativnost u ponovnom zamišljanju klikera pamćenja kao pohrane pamćenja, pogledajmo pobliže ovu strukturu.
Prvo, svi podražaji koje vidimo, čujemo i osjećamo pretvaraju se u električne signale i prenose se u mozak putem živčanog sustava tijela. Ti električni signali zatim postaju kratkoročna sjećanja, odnosno naknadne slike koje prolaze kroz naše misli. Svakodnevni krajolik oko vas dok hodate ulicom ili krajolik dok se vozite automobilom primjeri su kratkoročnih sjećanja koja se brišu iz vašeg uma nakon nekoliko sekundi. Međutim, postoji niz vrlo kratkoročnih sjećanja koja snažno stimuliraju mozak, a ta se sjećanja prenose u kratkoročna sjećanja, koja se pamte nekoliko minuta. Kratkoročna sjećanja mogu se zaboraviti zbog ometanja ili drugih novih podražaja. To se događa kada zapamtite telefonski broj, a zatim ga zaboravite kada prijatelj prođe i počne razgovarati s vama.
Kratkoročno pamćenje ne upravlja samo jedan dio mozga. Različiti osjeti ili percepcije zahtijevaju različite dijelove mozga za njihovu obradu. Kada se sjećate lokacije objekta, aktivira se prefrontalno područje desne strane mozga. Kada se bavimo verbalnim aktivnostima, poput pamćenja riječi, aktivira se lijevi prefrontalni režanj. Kao što vidite, mozak nema jednu centraliziranu procesorsku jedinicu koja agregira i obrađuje kratkoročna sjećanja. To je koalicija različitih dijelova mozga koji obrađuju misli putem kratkoročnog pamćenja.
Kratkoročna sjećanja aktiviraju neurotransmisiju na sinapsama u neuronima, neurotransmisijskom sustavu mozga, ili se prenose u zatvorenom krugu. Dugoročna sjećanja, s druge strane, pohranjuju se promjenom strukture samog neurona, a ne modulacijom njegove aktivnosti na sinapsi. Drugim riječima, kratkoročno pamćenje temelji se na aktivnosti neurotransmitera, a ne na fizičkim promjenama u neuronu. Dugoročna sjećanja, s druge strane, mijenjaju strukturu samih neurona, što ih čini manje osjetljivima na druge podražaje i omogućuje im da ostanu u pamćenju dulje vrijeme.
U tom smislu, dugoročna sjećanja imaju dubok utjecaj na naš osjećaj identiteta. Na primjer, intenzivni događaji doživljeni u djetinjstvu pohranjeni su u dugoročnom pamćenju i mogu utjecati na naše emocije i ponašanje kao odrasle osobe. Dugoročna sjećanja su više od pukog nakupljanja informacija; ona igraju važnu ulogu u oblikovanju naše osobnosti.
Ali gdje su ta dugoročna sjećanja pohranjena u mozgu? Nažalost, zbog nedostatka istraživanja mozga, još nije moguće točno odrediti koja su sjećanja pohranjena u kojim dijelovima mozga. Međutim, ono što znamo jest da je svaki dio živčanog sustava, od mozga do leđne moždine, sposoban pohranjivati sjećanja zbog plastičnosti ili prisutnosti neurona koji se mijenjaju. Stoga, čak i ako je mozak djelomično oštećen, imamo potencijal normalno funkcionirati, a mozak čak može regenerirati oštećeni dio na temelju preostalih netaknutih dijelova. Također, sjećanja se više puta pohranjuju u različitim dijelovima moždane kore, pa čak i ako je jedan dio oštećen, i dalje možemo zadržati sjećanja.
Naravno, postoje i područja koja izravno utječu na pamćenje. To je medijalni dio temporalnog režnja ili hipokampus, koji se nalazi na strani mozga i odgovoran je za formiranje dugoročnih sjećanja. Stoga, ako postoji problem u ovom području, sjećanja prije problema ostaju netaknuta, ali sjećanja nakon problema nisu netaknuta, što dovodi do zbunjenosti i oštećenja pamćenja.
Važno je imati na umu da je tajanstveni i zamršeni svijet mozga još uvijek velika misterija. Ono što akademski znamo o mozgu dolazi od disekcija i magnetske rezonancije kako bismo pronašli dijelove mozga koji su aktivirani. Kao rezultat toga, naše razumijevanje mozga još uvijek je vrlo ograničeno. Mislim da kada se predlože nove metode ili smjerovi istraživanja, možemo otkriti nove aspekte pamćenja.
Konačno, vrijedi napomenuti da sjećanje ne ostaje samo individualno iskustvo. Individualno sjećanje isprepleteno je sa društvenim sjećanjem, koje je usko povezano s poviješću i kulturom skupine. Društveno sjećanje je kolektivno sjećanje na određene događaje ili ljude, koje također utječe na naše ponašanje i način razmišljanja. Ova društvena dimenzija sjećanja proteže se izvan pojedinačnih života i igra važnu ulogu u oblikovanju budućnosti zajednica.
