U ovom blog postu razmatramo izbore koje moramo donijeti u eri u kojoj tehnologija nadmašuje ljude. Razmotrimo kako postaviti etičke standarde.
Tehnologija može sama po sebi imati znanstvene, društvene ili druge koristi, ali neće imati etički konsenzus unutar sebe, što znači da će ljudi morati razviti etički konsenzus oko nje. Riječ "znanost" u našoj uobičajenoj upotrebi podrazumijeva "tehnologiju" u smislu nečega što može biti korisno ljudima. Ove tehnologije mogu nam olakšati život i doprinijeti boljoj kvaliteti života, ali mogu i pokrenuti etička pitanja.
Vjerujemo da je značenje znanosti i tehnologije ograničeno onim što tehnologija može postići, što znači da bi se znanost i tehnologija prepoznale kao koristan alat za ljude, potreban je niz sporazuma, uključujući i etičke. Međutim, u tom procesu ljudi se često bore jer nemaju jasne kriterije za procjenu znanosti i tehnologije, posebno u doba kada je teško definirati koje vrijednosti apsolutno vrijedi slijediti, a kamoli odrediti što je ispravno ili pogrešno u etičkom smislu.
U ovoj situaciji moramo uzeti u obzir da napredak u znanosti i tehnologiji nije samo tehnička inovacija, već i širi utjecaj koji ima na ljudsko društvo. Na primjer, napredne tehnologije poput umjetne inteligencije duboko su ukorijenjene u našem svakodnevnom životu, ali postoji i zabrinutost da bi te tehnologije mogle narušiti osobnu slobodu i privatnost. Kako tehnologija napreduje, trebali bismo uživati u prednostima koje donosi, ali istovremeno temeljito analizirati i pripremiti se za njezine moguće nuspojave.
Također mislim da je teško postići konsenzus o drugim aspektima koje je teško znanstveno objasniti, poput religijskih aspekata. Međutim, samo zato što je teško procijeniti, opasno je donositi sudove isključivo na temelju znanstvenih koristi ili donositi odluke koje ne odgovaraju trenutnoj stvarnosti ljudi. U ovoj situaciji bitno je regulirati i upravljati korištenjem tehnologije na temelju etičkih standarda o kojima se slaže društvo u cjelini.
Prvi problem s kloniranjem ljudi je pitanje ljudskog dostojanstva. Kada govore o ljudskom dostojanstvu, većina znanstvenika usredotočuje se na pitanje kada se embrij smatra životom, pri čemu je glavno pitanje trenutak u kojem se smatra životom. Drugim riječima, svoje argumente iznose na strogo znanstvenim osnovama, ali u situaciji u kojoj više od polovice svjetske populacije ima religiju koja vjeruje da je Bog stvorio život, važni su i neznanstveni argumenti, jer, kao što smo ranije rekli, konsenzus je nužan da bi se znanost priznala.
Iz kršćanske perspektive, koja vjeruje u postojanje stvoritelja, kloniranje ljudi je izvan Božjeg autoriteta. Budući da vjeruju da samo Bog može stvoriti život, protive se činu davanja života biću osim Boga. U slučaju ljudi, stvaranje novog genetskog sastava spolnim razmnožavanjem opisuje se kao nešto što samo Bog može učiniti. Stoga se ideja da ljudi umjetno kombiniraju genetski sastav doživljava kao izazov Bogu. Za one koji snažno vjeruju u Boga, ovo je najjači argument. Ali pitanje ljudskog dostojanstva ne postavlja se samo u religijskom smislu.
To je ujedno i etičko pitanje, što dokazuje Immanuelova Kantova maksima da ljudska bića ne treba instrumentalizirati i koristiti, već ih treba tretirati kao svrhu same po sebi. Drugim riječima, tamo gdje svako ljudsko biće ima jedinstvenu subjektivnost, kloniranje ljudi je problematično jer ljude svodi na robu koja se može stvoriti sa specifičnim namjerama. Iz te perspektive, kloniranje ljudi nije samo tehnološko postignuće, već ozbiljan etički izazov koji bi mogao ugroziti intrinzičnu vrijednost ljudskih bića.
Pogledajmo kloniranje ljudi u praktičnijem kontekstu. Prva i najčešća svrha kloniranja ljudi su reproduktivna pitanja, poput ljudi koji ne mogu imati djecu zbog neplodnosti ili homoseksualnosti. Ono može ispuniti pravo na reprodukciju ljudima koji se ne mogu reproducirati u prirodnom stanju. Ovdje kloniranje ljudi može donijeti sreću ljudima ispunjavanjem njihovih prava, ali ljudsko dostojanstvo je ugroženo jer uključuje djelovanje: gene jednog fetusa namjerno bira drugi. Naravno, subjektivnost ima različita značenja u različitim vremenima.
To bi također dovelo do komodifikacije ljudskih bića u smislu da bi drugi mogli selektivno određivati karakteristike pojedinca. U mnogim aspektima, teško je tvrditi da bi neplodni ili homoseksualni parovi imali više koristi od odabira kloniranja ljudi u odnosu na posvojenje ili in vitro oplodnju.
Druga najčešća upotreba ljudskog kloniranja je u medicinske svrhe, poput transplantacije organa. Ovdje neki opravdavaju upotrebu embrija bez razmatranja njihove životne faze. Naravno, lako je ignorirati embrij jer je to potencijalno biće koje još nema glas, ali trebali bismo se usredotočiti na mogućnost da bi u budućnosti mogao postati osoba s moralom.
Ukratko, znanost i tehnologija mogu se prepoznati kao znanost i tehnologija samo ako postoji konsenzus među ljudima koji žive u današnje vrijeme o različitim aspektima, uključujući etičke, društvene i ekonomske. U tom procesu previdjeli smo mnoge aspekte i to je problem koji se ne može olako shvatiti. U tom smislu, kloniranje ljudi je još uvijek preuranjeno u mnogim aspektima, uključujući religijske i etičke aspekte. Osim toga, kako se znanost i tehnologija razvijaju, ne bismo trebali gledati samo na pozitivne aspekte tehnologije, već i ozbiljno razmotriti različita etička i društvena pitanja koja iz nje mogu proizaći te pripremiti odgovarajuće odgovore na njih.
