Ovaj blog post ispituje kako tehnologija preoblikuje naša tijela, umove i pojmove slobodne volje te filozofski propituje što nas čini ljudima.
Nedavno je tržište aplikacija za pametne telefone svjedočilo širenju aplikacija povezanih s chatom. Od razgovora s bliskim poznanicima do nasumičnih razgovora sa strancima, aplikacije koje posreduju u komunikaciji između ljudi na različite načine razvijaju se više nego ikad prije. Ovaj fenomen nije samo proizvod tehnološkog napretka, već je i odraz naše inherentne potrebe za povezivanjem. Ali povezujemo li se zaista putem ovih aplikacija za chat ili samo vodimo površne razgovore koji se oslanjaju na odgovore druge osobe? Dok sam provjeravao dugi popis aplikacija za chat, pala mi je na pamet jedna misao. Je li moguće da osoba s kojom razgovaramo nije pravo ljudsko biće, već program koji je naučio naše jezične navike i reakcije te nam u skladu s tim odgovara? Ako je tako, komuniciramo li zaista s njima i što naš razgovor znači ako se ispostavi da nisu ljudi, već samo program?
Nadalje, ako mogu postojati inteligentna bića ljudske razine koja nemaju fizički izgled, ali osjećaju i misle sama za sebe, što ih čini drugačijima od drugih oko nas i ne mogu li se i oni smatrati ljudima? Ovaj esej je malo putovanje u prirodu čovječanstva, zamišljajući tehnološki napredak koji ugrožava kategoriju čovjeka. Na temelju čega osobu nazivamo čovjekom? Je li biološko tijelo bitan element ili postoje važniji kriteriji osim njega?
Ne mislim da je biološko tijelo nužno za definiranje čovječanstva. Recimo da tehnologija korak po korak zamjenjuje biološke organe. Kada relevantne tehnologije, poput električnih veza s živcima i in vivo kontrole imunološkog odbacivanja, postanu izvedive, postupno ćemo zamijeniti ruke i noge robotima. Ove promjene su više od samo fizičkih, one postavljaju filozofska pitanja o samom ljudskom postojanju. U filmu "RoboCop", protagonist je smrtno ozlijeđen i opremljen je odijelom koje zamjenjuje njegovo tijelo uz pomoć vrhunske tehnologije. U filmu RoboCop, čak i ako se tijelo zamijeni drugom tvari ili čak ako proširimo opseg kako ljudsko biće može izgledati, ne mislim da se čovječanstvo, suština onoga što ljudsko biće čini čovjekom, zamjenjuje. Biološko tijelo može se shvatiti kao složena ekspresija genskih sekvenci. Ako se mehanizmi fizičkog i mentalnog ponašanja koji proizlaze iz ekspresije gena mogu jednako dobro reproducirati s nebiološkim materijalima, tada rezultirajuća zamjena tijela ne ugrožava suštinu onoga što znači biti čovjek.
S druge strane, protagonistu RoboCopa tijelo je zamijenjeno robotom, ali mozak i pluća ostaju biološki organi. Budući da mozak ostaje biološki, može se tvrditi da biološko tijelo nije u potpunosti zamijenjeno. Međutim, moguće je zamisliti slučaj u kojem tijelo nije zamijenjeno nečim drugim, već uopće nema nikakav izgled. Film Transcendencija je prilično ekstreman primjer. Vitalna aktivnost protagonista se pogoršava zbog izloženosti zračenju, ali njegova mentalna aktivnost je u potpunosti obnovljena tehnologijom koja analizira električne signale u mozgu i koristi ih za izražavanje inteligencije. Čak i nakon što sve njegove fizičke aktivnosti prestanu, njegove kognitivne sposobnosti ostaju netaknute, a njegov um je povezan s internetom, gdje istražuje, razvija se i na kraju nadilazi ljudske intelektualne granice. U filmu on dalje razvija vještine manipuliranja životom, a kasnije samostalno obnavlja svoje biološko tijelo. Ovaj scenarij nas tjera da duboko razmislimo o tome kako definiramo čovječanstvo. Je li on još uvijek ista osoba nakon što je izgubio svoje biološko tijelo i može li i dalje biti čovjek nakon što ga samostalno rekonstruira? Ako je tehnologija savršena, vjerujem da protagonist i dalje ima ljudskost i stoga nastavlja biti čovjek. Čak i ako postoji mnogo fiktivnih elemenata, mislim da iz ovih primjera možemo vidjeti da posjedovanje tijela nije bit onoga što nas definira kao ljude.
Glavni likovi u spomenutim filmovima nisu započeli ni na koji način drugačije od nas. Odrastali su s ekspresijom svojih gena i bili su ono što bismo prepoznali kao ljude, što ih čini teškim zamisliti da postanu nešto drugo. Međutim, moramo dublje razmisliti o tome kako tehnološki napredak može promijeniti našu čovječnost. Ako, kao što smo ranije raspravljali, biološko tijelo nije uključeno u kategoriju osobnosti, tada se bića koja nisu prošla proces biološkog razvoja, ali imaju ljudske karakteristike, također mogu smatrati ljudima. Kako onda možemo definirati osobnost? Osobnost je mogućnost mentalne aktivnosti, a ne sama mentalna aktivnost. Mentalnu aktivnost nije lako definirati, ali ja je tumačim kao slobodnu volju da razmišljamo, osjećamo i odlučujemo sami za sebe. Slobodna volja nije nešto što se događa iznenada, već je rezultat postupne integracije i obrade informacija. Ako tehnologija napreduje do točke u kojoj je ljudska mentalna aktivnost ili slična razina slobodne volje moguća izvan bioloških manifestacija, više se nećemo baviti pukom maštom, već stvarnošću. A kada se to dogodi, kriteriji za definiranje čovječanstva morat će ići izvan tradicionalnog biološkog okvira.
Kako tehnologija napreduje, moći ćemo razlikovati stupnjeve integracije i obrade informacija, a time i stupnjeve slobodne volje. Tada možemo definirati osobnost kao određenu razinu dokazive slobodne volje. Ljudsko biće je biće s potencijalom za određenu razinu dokazive slobodne volje. Ali ova nova definicija postavlja nova etička pitanja. Kako definiramo odnos između slobodne volje i osobnosti i koga ćemo prepoznati kao čovjeka kada se uspostave novi kriteriji za definiranje osobnosti? Ova će pitanja postajati sve važnija kako tehnologija napreduje.
Do sada smo zamišljali da ćemo sa svim tehnološkim napretkom moći mjeriti vlastitu ili tuđu mentalnu aktivnost i tako dokazati da smo ljudi. Međutim, u stvarnosti je teško dokazati tvrdnju „Ja sam čovjek“ osim na biološkim osnovama. Mentalna aktivnost nije definirana, a razlike u njezinom stupnju su nejasne, pa iako možemo tvrditi da imamo sposobnost mentalne aktivnosti, trenutno ju je nemoguće utvrditi. Možda je razlog zašto većina ljudi prepoznaje druge kao ljude taj što, nakon što su se već uvjerili da su ljudi, mogu potvrditi da su drugi uključeni u mentalnu aktivnost na istoj ili višoj razini nego što mogu zamisliti. Ta potvrda može biti putem jezika, ponašanja ili emocionalnog izražavanja, i upravo kroz njih prepoznajemo druge kao ljudska bića poput nas samih. Dakle, možemo vidjeti da je osnova za prepoznavanje čovječnosti osobe s kojom komuniciramo u konačnici subjektivni sud. Što nas vraća na naše prvo pitanje. Može li se inteligentna osoba smatrati čovjekom? Na temelju dosadašnje rasprave možemo zaključiti da ako možemo prepoznati inteligentni entitet kao da ima čovječnost na temelju našeg subjektivnog suda, onda je on čovjek. Ako pretpostavimo beskonačan tehnološki napredak, što je suprotno zdravom razumu, tijelo postaje nebitno i nema razlike između nas i inteligentne osobe.
Kako tehnologija prijeti zdravom razumu i kategorijama koje su nas definirale kao ljudska bića, moramo se zapitati što nas čini ljudima i razmisliti o tome što nas čini ljudima. Kada definiramo ljudsko biće kao biće s čovječnošću, moramo prepisati našu definiciju čovječanstva. Vrijeme je za rekombinaciju čovječanstva. I ovaj proces nije samo filozofska vježba, već praktično pitanje koje će biti važno u svijetu u kojem ćemo živjeti. Kako tehnologija napreduje, moramo ozbiljno razmotriti koliko daleko možemo proširiti čovječanstvo i kako će to utjecati na naše društvo. To će nas na kraju dovesti do temeljnog pitanja što znači biti čovjek.
