Ovaj blog post ispituje imaju li genetski ili okolišni čimbenici veći utjecaj na formiranje ljudske osobnosti i ponašanja.
Znatiželja o tome kako su ljudi stvoreni postoji od davnina. Napredak znanosti i tehnologije postupno otkriva te misterije. Počevši od Watsonovog i Crickovog otkrića dvostruke spiralne strukture DNK, slijed baza DNK se progresivno mapira, a istraživanja gena također aktivno napreduju. U početku se smatralo da geni određuju samo fizičke osobine, ali s vremenom se pojavilo stajalište da geni također utječu na formiranje ljudske osobnosti. Rasprava među znanstvenicima o formiranju ljudske osobnosti intenzivirala se kada je Francis Galton prvi put upotrijebio izraz „priroda nasuprot odgoju“.
Oni koji vjeruju da je priroda važnija u oblikovanju ljudske osobnosti tvrde da se urođeni geni ne mogu mijenjati. Vjeruju da geni kontroliraju ne samo fizičke osobine već i emocije i ponašanje. Te su osobe razvile teoriju poznatu kao genetski determinizam. Genetski determinizam smatra da je ponašanje organizma određeno njegovim genetskim sastavom, tvrdeći da čak i ljudsko društveno ponašanje upravljaju geni. Prema ovoj teoriji, genetska istraživanja mogu predvidjeti kako će se određeni organizam ponašati, koje će bolesti oboljeti i kakav će fizički izgled imati. Kako su istraživanja DNK napredovala, broj ljudi koji podržavaju genetski determinizam rastao je. Vjerovali su da otkrivanjem tajni gena mogu otkriti misterij ljudskog formiranja. Pobornici genetskog determinizma posljedično su pokrenuli Projekt ljudskog genoma. Cilj ovog projekta bio je identificirati i katalogizirati svaki gen prisutan u ljudskom tijelu. Kroz njega su zagovornici genetskog determinizma nastojali dokazati da brojni geni reguliraju ljudsko formiranje. Ovaj način razmišljanja proizašao je iz redukcionizma. Redukcionizam je princip analize složenih fenomena svođenjem na jednostavnije fenomene. Moderna biologija razvila se na temelju ovog redukcionističkog pristupa. Kako je znanost napredovala, znanstvenici su sve više težili analiziranju sve manjih i manjih jedinica, što je dovelo do otkrića stanica i DNK. Iako je ova metoda bila izvrsna kao istraživački pristup, nije bila prikladna za interpretaciju. Prema redukcionističkom pristupu, ekspresija gena je jednosmjerni proces koji se formira od manjih prema većim jedinicama. To se naziva „Centralna dogma“, tvrdeći da je DNK primarni uzrok koji određuje svojstva proteina u jednosmjernom prijenosu informacija s DNK na protein.
Međutim, nalazi Projekta ljudskog genoma otkrili su neočekivane rezultate. Genetski determinizam sugerira da ljudi posjeduju brojne proteine. Uzimajući u obzir gene koji reguliraju aktivnost tih gena koji kodiraju proteine, ljudski kromosomi trebali bi sadržavati najmanje 120 000 gena. Ipak, istraživanje je otkrilo da ljudi posjeduju samo 25 000 gena. To ukazuje na to da geni ne kontroliraju sve kod ljudi. Primitivni organizmi poput nematode Caenorhabditis elegans posjeduju 24 000 gena, dok vinska mušica Drosophila ima približno 15 000 gena. To sugerira da jedan gen ne odgovara jednoj osobini, što znači da geni ne određuju sve kod ljudi. Stoga se zaključuje da faktori koji nisu geni ili sama priroda igraju značajniju ulogu u ljudskom razvoju.
Suprotno genetskom determinizmu, pojavila se nova teorija nazvana epigenetika. Kada Projekt ljudskog genoma, koji je započeo redukcionističkim pristupom, nije uspio dokazati genetski determinizam, znanstvenici su pokušali istražiti u novom smjeru. Kao rezultat toga, otkriveno je da utjecaji okoline mogu promijeniti DNK, tj. gene. To znači da formiranje osobina ne počinje jednostrano iz DNK, već se može regulirati signalima iz okoline. Aktivnost gena regulirana je regulatornim proteinima, a signali iz okoline kontroliraju te regulatorne proteine. Istraživački nalazi koji pokazuju da signali iz okoline generiraju preko 2,000 varijacija proteina iz istog gena putem regulatornih proteina također podupiru uključenost utjecaja iz okoline u ljudski razvoj. Geni ne upravljaju izravno vlastitom aktivnošću. Ekspresija gena događa se djelovanjem efektorskih proteina reguliranih signalima iz okoline koje hvataju receptori stanične membrane. Drugim riječima, fenotipska ekspresija gena nije kontrolirana samim genom, već čimbenicima okoline. Eksperiment koji je uključivao miševe koji nose gen agouti podržava ovu tvrdnju. Miševi s genom agouti pokazuju žuto krzno i pretilost. Kada su miševi s ovim genom hranjeni prehranom koja je blokirala aktivnost gena, majke miševa koje su nosile ovaj gen okotile su potomstvo sa smeđim krznom i vitke tjelesne građe. To pokazuje da je promjena u okolišu koju je doživjela majka mišica utjecala i na njezino potomstvo. Ekspresiju gena regulirao je okolišni faktor prehrane. To ukazuje na to da je genetski determinizam netočan.
Činjenica da je genetski determinizam manjkav može se vidjeti i u povijesnim događajima. Tijekom nacističkog režima, Holokaust je proizašao iz eugenike temeljene na genetskom determinizmu. Eugenika je disciplina utemeljena na postojanju superiornih i inferiornih gena, proučavajući umjetnu selekciju kako bi se sačuvali superiorni geni. Oni koji su nekada vjerovali da geni određuju sve također su mislili da su ljudski talenti i karakteristike naslijeđeni. To je postupno dovelo do klasifikacije ljudi sa superiornim genima i onih s inferiornim genima. U 19. stoljeću ova se eugenika proširila na mnoge nacije, razvijajući se u klasifikaciju rasne superiornosti. Došla je do razlikovanja superiornih rasa od inferiornih na temelju genetskih razlika između rasa. Konačno, u Njemačkoj je utjecaj ove eugenike doveo do Holokausta, masovnog ubojstva Židova. Nakon ovih događaja, zabluda eugenike postala je očita i počela je opadati. To je dokazalo da ne postoji hijerarhija među genima i da ljudske razlike nisu povezane s genetskim razlikama. Drugim riječima, priroda (geni) igra manju ulogu u ljudskom formiranju.
Sada, ispitajmo aspekt odgoja. Perspektiva da je odgoj važniji od prirode temelji se na okolišnom determinizmu. Okolišni determinizam tvrdi da okoliš igra važniju ulogu od gena u formiranju čovjeka. Prema ovoj teoriji, živa bića nisu entiteti kojima upravljaju geni, već entiteti koji se aktivno mijenjaju prema svom okruženju. To implicira da protok informacija nije jednosmjeran, već se odvija kroz interakcije, poput mreže. Drugim riječima, to znači da su čimbenici uključeni u formiranje čovjeka međusobno povezani i međusobno djeluju. Nedavna istraživanja pokazala su da proteini unutar stanica međusobno djeluju pod utjecajem vanjskog okruženja. Okolišni deterministi naglašavaju da je formiranje čovjeka oblikovano okolišem i podržavaju epigenetiku. Epigenetika tvrdi da čimbenici okoliša reguliraju ekspresiju gena, manifestirajući se kao promjene u ekspresiji gena, a ne kao promjene u samim genima. Okolišni determinizam također pridaje veliku važnost plastičnosti, sposobnosti organizama da se prilagode svom okruženju.
Geni su ključni čimbenici koji određuju ljudske fizičke osobine i ponašanje. Međutim, geni nisu fiksni; oni imaju potencijal mijenjati se kao odgovor na signale iz okoliša. To sugerira da je genetski determinizam netočan. Genetski determinizam, temeljen na pretpostavci da geni ostaju nepromjenjivi, više nije podržan zbog pojave epigenetike, koja pokazuje da se ekspresija gena može mijenjati utjecajima iz okoliša. Činjenica da ekspresiju gena mogu regulirati čimbenici iz okoliša naglašava da je okoliš (odgoj) važniji od prirode (gena) u ljudskom razvoju. Ljudski razvoj događa se interakcijom prirode i odgoja. Geni pružaju osnovni okvir za ljudski razvoj, ali čimbenici iz okoliša igraju ulogu konkretizacije i izražavanja tog okvira. U ljudskom razvoju, geni i okoliš međusobno utječu jedni na druge kako bi oblikovali pojedinca.
Identični blizanci su odličan primjer ove interakcije. Identični blizanci dijele iste gene i fizički su slični. Međutim, odrasli u različitim okruženjima, mogu razviti potpuno različite osobnosti. To pokazuje da čak i s identičnim genima, ljudski razvoj može značajno varirati ovisno o čimbenicima okoline. Drugi primjer je Tiger Woods. Smatra se jednim od najvećih golfera u povijesti. Tiger Woodsov uspon do vrhunca golfa nije bio samo zbog njegovog urođenog fizičkog talenta, već i zbog okoline u kojoj je odrastao. Otac ga je učio golfu od malih nogu i uložio značajan trud u njegovanje njegovog talenta. Upravo su ti čimbenici okoline omogućili Tigeru Woodsu da postane najveći igrač. Drugim riječima, iako je njegov urođeni talent bio važan, čimbenici okoline koji su ga kultivirali igrali su važniju ulogu u njegovom uspjehu.
Zaključno, određivanje je li priroda ili odgoj važniji u ljudskom razvoju složeno je pitanje. Istina je da geni i okoliš međusobno djeluju kako bi oblikovali osobu. Nedavna istraživanja sugeriraju da čimbenici okoliša igraju značajniju ulogu. Geni pružaju osnovni okvir za ljudski razvoj, ali čimbenici okoliša ispunjavaju i oblikuju taj okvir. Stoga najvažniji element u ljudskom razvoju nisu geni, već okolni okoliš u kojem osoba živi.
