Ovaj blog post ispituje ravnotežu i važnost toga trebaju li se znanstvenici usredotočiti na istraživanje ili dati prioritet komunikaciji s javnošću.
Kako raste interes za znanost i tehnologiju, sve više znanstvenika se angažira s javnošću. Posvećuju napore komunikaciji putem predavanja, pisanja knjiga i medijskih nastupa. Sam javni angažman pozitivan je i koristan i za društvo i za pojedince. Ali što ako znanstvenici daju prioritet javnoj komunikaciji nad svojim istraživanjima? Doista, bilo je slučajeva kada su neki znanstvenici zanemarili svoja istraživanja kako bi stekli javnu popularnost i osigurali financiranje istraživanja. To može predstavljati značajne probleme za napredak znanosti i društva.
Tema kojom se ovaj članak bavi jest moraju li znanstvenici nužno posjedovati sposobnost predavanja pred javnošću i pisanja za širu publiku. Primarna odgovornost znanstvenika je otkrivanje novih znanstvenih spoznaja i njegovanje izvanrednih talenata. Zahtijevanje da posjeduju i neistraživačke talente, poput komunikacijskih vještina, moglo bi nepotrebno opteretiti i pojedinog znanstvenika i društvo. Naravno, to se ne bi odnosilo na znanstvenike koji već posjeduju snažne komunikacijske vještine. Međutim, budući da mnogim znanstvenicima nedostaju te vještine, bilo bi učinkovitije imati odvojene medije ili osoblje posvećeno učinkovitom prenošenju istraživačkih rezultata javnosti.
Štoviše, jedan od razloga zašto znanstvenici javno objavljuju svoja otkrića je vjerojatno stjecanje popularnosti i slave. To je osiguranje većeg financiranja istraživanja, a u takvim okolnostima, ako se znanstvenici previše zaokupe popularnošću, ne može se isključiti mogućnost iskrivljavanja sadržaja njihovih istraživanja. Na primjer, 2005. godine dr. Hwang Woo-suk stekao je veliku javnu popularnost izmišljajući svoje istraživačke radove, ali naknadno otkriće ove prijevare izazvalo je veliki skandal. Ovaj incident narušio je javnu percepciju istraživanja matičnih stanica, proširio nepovjerenje u znanost i na kraju ometao tehnološki napredak. Radnje koje su davale prioritet javnoj popularnosti nad vlastitim istraživanjem na kraju su ometale napredak znanosti i tehnologije.
S druge strane, postoje i značajni pozitivni učinci kada znanstvenici posjeduju sposobnost komunikacije s javnošću. Kako je prosječna obrazovna razina javnosti rasla, rasla je i razina znanstvenog i tehnološkog razumijevanja, a javnost je razvila intelektualni kapacitet za razumijevanje donekle napredne znanosti. To znanstvenicima omogućuje prednost dijeljenja smjera svog istraživanja s javnošću, primanja povratnih informacija i prilagođavanja. Međutim, ako se smjer istraživanja određuje pretjeranim odražavanjem javnog mnijenja, postoji visok rizik od naginjanja prema komercijalnim istraživanjima, a ne akademskim istraživanjima. Javnost je sklona biti zainteresirana za istraživanja s neposrednom praktičnom primjenom, što čini da ova orijentacija vjerojatno daje prednost komercijalnim istraživanjima nad akademskim istraživanjima. Posljedično, kako se znanstvena i tehnološka istraživanja naginju prema komercijalnim područjima, tempo razvoja istraživanja prirodnih znanosti može se relativno usporiti.
Iako postoji nedavni trend povećanja ulaganja u sektor prirodnih znanosti, stvarnost ostaje da je financiranje istraživanja u inženjerskim područjima znatno veće. Čak i kad bi se financiranje istraživanja u prirodnim znanostima značajno povećalo, bilo bi teško uskladiti razinu ulaganja u inženjerska istraživanja. Doista, ova neravnoteža u raspodjeli sredstava istaknuta je u istraživačkom izvješću iz 2006. godine pod nazivom „Studija o racionalnoj raspodjeli financiranja istraživanja za razvoj temeljne znanosti“ i eseju iz 2012. godine „Moramo eliminirati otpor i balon u ulaganjima u temeljnu znanost“. Malo je vjerojatno da će se ova percepcija lako promijeniti u kratkom roku, što čini vrlo vjerojatnim da će se znanstvenici usredotočiti na istraživanja koja odražavaju javnu potražnju.
Naravno, sposobnost komunikacije s javnošću može igrati pozitivnu ulogu u revitalizaciji zanemarenih istraživačkih područja naglašavanjem njihove važnosti i nužnosti. Međutim, to se u konačnici vraća na argument da se važnosti samog istraživanja mora dati veći prioritet. To je zato što se značaj i nužnost istraživanja mogu dovoljno prenijeti kroz njegove rezultate.
Poznati znanstvenici poput Richarda Feynmana ili Stephena Hawkinga prvenstveno obrađuju sadržaj dostupan široj javnosti u popularno-znanstvenim knjigama ili predavanjima, a ne u svojim istraživačkim radovima. Iako to pomaže povećati javni interes i razumijevanje znanosti, ne pruža suštinske istraživačke informacije. Činjenje znanstvenih spoznaja široko poznatim i poznatim javnosti je pozitivno, ali ne može javnosti pružiti praktične tehničke informacije.
Također je bilo slučajeva kada je komunikacija s javnošću prekinuta tijekom razvoja znanosti i tehnologije. Na primjer, opasni objekti poput nuklearnih elektrana i odlagališta radioaktivnog otpada mogli su napredovati upravo zbog te nepovezanosti s javnošću. Da su opasnosti nuklearne energije bile široko poznate unaprijed, ona se ne bi razvila u sadašnjim razmjerima. Iako je nedostatak komunikacije s javnošću bio pogreška, doveo je do napretka mnogih tehnologija koje doprinose ljudskom životu. Na primjer, bez nuklearnih elektrana, mnogi bi ljudi patili od nestašice električne energije, a uništavanje okoliša bilo bi ozbiljno. Ako pokušavamo unaprijediti znanost i tehnologiju dok stalno upozoravamo javnost na opasnosti tehnologije, moramo uzeti u obzir da bi se tempo znanstvenog napretka mogao usporiti zbog manjih rizika.
Zaključno, znanstvenici bi trebali dati prioritet svojim istraživanjima i dužnostima nad komunikacijom s javnošću. Iako odgovarajuća komunikacija može stvoriti pozitivnu sinergiju, zaboravljanje vlastitih dužnosti i jurnjava isključivo za javnom popularnošću bacila bi tamnu sjenu na budućnost znanstvenog napretka.
