Ovaj blog post ispituje, iz filozofske i znanstvene perspektive, postoje li doista nevidljivi teorijski entiteti poput kvarkova i elektrona ili su samo znanstvene pretpostavke za objašnjenje.
U Doyleovim pričama, Sherlock Holmes pronalazi tragove zločina i rješava slučajeve s izvanrednim uvidom i zapažanjem. Holmesova objašnjenja su uvijek sofisticiranija i sveobuhvatnija od policijskih, a pritom se ljudi uvjere da je njegovo objašnjenje najtočnije čak i prije nego što je krivac uhićen. Slično tome, ako je jedna tvrdnja relativno bolje objašnjavajuća od drugih objašnjenja, smatramo da ima racionalnu osnovu za prihvaćanje. Ovaj način zaključivanja naziva se 'Zaključivanje o najboljem objašnjenju'.
Zaključivanje o najboljem objašnjenju bilo je posebno korisno u području znanosti. U znanosti, konkurentske teorije često koegzistiraju pri pokušaju objašnjenja nekog fenomena. Ova metoda učinkovito funkcionira pri odlučivanju koju teoriju usvojiti među onima koje je teško izravno provjeriti. Na primjer, ako znanstvena teorija može uspješnije objasniti isti fenomen od drugih teorija, možemo procijeniti da je ta teorija vjerojatnije istinita. To služi kao praktični kriterij za prosudbu u procesu znanstvenog istraživanja i odigralo je ključnu ulogu u poticanju znanstvenog napretka.
Ovaj način razmišljanja također služi kao ključno opravdanje za zagovaranje znanstvenog realizma. Znanstveni realizam je perspektiva utemeljena na uvjerenju da znanstvene teorije ne služe samo kao korisni alati za predviđanje, već istinito, ili barem približno, opisuju stvarnu strukturu vanjskog svijeta. Nadalje, prema ovoj teoriji, teorijski entiteti koji se pojavljuju unutar znanstvenih teorija - poput elektrona, neutrina, kvarkova itd. - nisu samo fikcije za objašnjenje, već prikazi stvarno postojećih stvari.
Međutim, izravno promatranje ili empirijska provjera tih entiteta u stvarnosti izuzetno je teška. Na primjer, dok teorija kvarkova uspješno objašnjava mikroskopske fizičke pojave koje se događaju unutar atomskih jezgri, sami kvarkovi ne mogu se izravno promatrati trenutnom znanstvenom tehnologijom. Ipak, vjerujemo da kvarkovi zapravo postoje i prihvaćamo da teorija kvarkova pruža približan, ali istinit opis prirodnog svijeta. To je srž realističke perspektive, koja znanstvene teorije ne promatra kao puke hipoteze, već kao istinite prikaze stvarnog svijeta.
Budući da znanstvene teorije često uključuju principe ili entitete u prirodi koje ne možemo izravno promatrati, one se često opisuju apstraktnim jezikom. Čak i usred te apstrakcije i nesigurnosti, znanstvenici procjenjuju istinitost teorije zaključivanjem o najboljem objašnjenju. Realisti vjeruju da znanstvene teorije do određene mjere odražavaju strukturu stvarnog svijeta, pronalazeći opravdanje za ovo uvjerenje u uspjesima znanstvenih teorija. Na primjer, astronomske teorije temeljene na heliocentričnim modelima pružile su daleko točnija objašnjenja i predviđanja od onih temeljenih na geocentričnim modelima ili astrologiji. To podupire uvjerenje da znanstvene teorije točno opisuju stvarni svijet.
Osvrćući se na povijest znanosti, brojne znanstvene teorije su više puta testirane, revidirane i postigle uspjeh. Trajni uspjeh tih teorija teško da je rezultat slučajnosti ili sreće. Realisti upravo u ovom trenutku tvrde da znanstveni realizam nudi najuvjerljivije objašnjenje za izvanredna znanstvena postignuća. To jest, bez uvjerenja da su znanstvene teorije koje trenutno usvajamo blizu istini, teško je racionalno objasniti trajni uspjeh znanstvenih teorija.
Zaključno, zaključivanje o najboljem objašnjenju služi kao ključni alat koji podupire filozofsko opravdanje znanstvenog realizma. To ne samo da logički podupire uvjerenje da znanstvene teorije konvergiraju prema istini, već je i duboko povezano s načinom na koji razmišljamo u svakodnevnom životu. Naravno, znanstveni realizam ne može se dokazati tako jasno kao matematički dokaz, ali s obzirom na dosadašnja postignuća znanosti i uvjerljivost njezinih teorija, možemo reći da imamo dovoljno razloga vjerovati da je točan.
